Budva, 08. XI. 1925. – Zagreb, 01. X. 2002.
1941 – 1945. sudionik NOR-a.
1945 – 1949. oficir u odredu JNA – zona “B” STT.
1950 – 1955. studira kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, diplomirao u klasi profesora Frane Kršinića.
1952 -1957. suradnik je u atelieru kipara Vojina Bakića.
1987. dobiva status redovnog sveučilišnog profesora na Kulturološkom fakultetu na Cetinju.
Od 1949. živi i radi u Zagrebu. Atelier – Vlaška 61.
Učesnik je po stručnom ili društvenom izboru velikog broja žiria i ocjenjivačkih komisija i poznat po svojoj širini gledanja – kulturi i razumjevanju za mlade stvaraoce, te sve vrste likovnih izraza. Bio je sekretar Omladinske organizacije saveza komunista na Akademiji likovne umjetnosti kao student. Sekretar Omladinske organizacije saveza komunista Hrvatske u udruženju likovnih umjetnika Hrvatske. Predsjednik udruženja likovnih umjetnika Zagreba. Predsjednik saveza likovnih umjetnika S. R. Hrvatske. Član predsjedništva saveza likovnih umjetnika Jugoslavije. Član gradske konferencije SSRN. Zagreba. Član sekcije za kulturu SSRN. S.R. Hrvatske. Delegat-učesnik kongresa S.K. Hrvatske. Član komisije Subnora-a S.R. Hrvatske za njegovanje borbenih tradicija. Predsjednik umjetničkog savjeta HDLU-a S.R. Hrvatske. Član umjetničkog savjeta Galerije Dom Jna-Zagreb. Član savjeta Galerije “Budva”. Predsjednik savjeta Galerije “Nova” Zagreb. Član općinskog komiteta S.K.H. “Centar” Zagreb. U toku ratnih godina 1941-45. bio je u zatvorima i logorima u Crnoj Gori i Italiji. Delegat voda I. prekomorsko brigadi. U I. proleterskoj brigadi bio rukovodioc Skoja I. Crnogorskog bataljona, pomoćnik komesara čete i komesar čete. Učestvovao u svim borbama od Mliništa do Sremskog fronta. Sada rezervni kapetan I. klase. Od 1950. demobiliziran i bavi se isljučivo umjetničkom djelatnošću.

“RITAM KORJENA”

Stevan Luketić je vajar koji traga za ekspresijom materije, istražuje strukture… Metal kao materijal mu je jedini uzor. Kovao je, vario, radio je skulpture od nađenih djelova.Završio je Akademiju likovnih umjetnosti kod Kršinića u Zagrebu, gdje živi više od 40 godina. Međutim, svoju Crnu Goru voli, ostaje vezan, za nju, učestvovao je na izložbama i crnogorske umjetnosti. Izlagao je na preko 2oo izložbi kod nas i u inozemstvu.
O počecima, Stevan Luketić kaže: – Zakasnio sam s upisom (op.ur. na Akademiju) jer sam bio vojno lice, mada ništa vojničko u sebi više nisam imao. Htio sam da studiram arhitekturu. Bio sam opsjednut mostovima… Dobio sam dopis od Veljka Bulajića, koji je bio načelnik za obrazovanje oficira. Otišao sam… Radio sam glavu izvjesnog Gaja iz moje Budve. Ostavio sam portret iza ormara. Pavao Perić, vajar, pitao je čije je to, dugo niko nije htio da se javi. Priznao sam. Kasnije sam išao kod njega. Imao je interesantan atelje. Sjećam se, atelje je bio na dva nivoa, a iz gornjeg djela je išla jedna gumena cijev pričvršćena običnom drvaenom štipavicom za bačvu. Iz nje je teklo vino prema potrebi. – Na prijemnom bio je i Kršinić. Uočio je moj rad. A ja sam mislio – šta da ne pokušaš Stevo, mada je bilo kandidata s vezama. Međutim, nism ispit preozbiljno shvatio, Izlazio sam, imao curu u Zagrebu. Ona je insistirala da odemo do bioskopa “Kozara” i vidimo rezultate prijemnog. Nisam vjerovao da sam prvi od pedesetak prijavljenih. Teško je bilo poslije oficirskog relativno ugodnog života, u tek oslobođenoj zemlji,preći na studentsku čorbu od kisjele repe sa 25 godina. Na Akademiji, u moju klasu, došao je čuveni vajar Bakić koji je tražio pomoćnika. Mnogo sam naučio od njega. Međutim, njegove oble forme nisu korespondirale s mojim osjećajem. Interesovao me je metal, i odlučim da odem. Boravio sam čitavu godini kod jednog kovača, u malom mjestu blizu Zagreba (op.ur. Jaske), da bih savladao zanat. To iskustvo bilo je bitno za skulpture ptice straha, bunkere…
- Rado se sjetim i mog profesora umjetnosti, bivšeg fratra Mihičića, koji je završio na Sorboni. U dokumentaciji još čuvam njegov prikaz u kojem smo Dušan Đamonja kvalifikovani ne kao artisti, već kao zavarivači. Izvjesnu prednost dao je meni, zbog neke agresije mojih šiljatih formi. Radio sam i u livnici i to dugo. Zainteresirala me je metalna forma koja mi je ličila na spojene bubrege. Bila je dovoljno inspirativna da od nje uradim skulpturu i to je bila prva takve vrste. Meni je uvijek bilo zlo da radim u glini, gipsu za bronzu, sve to da modelujem. želio sam da radim direktno u metalu. Položio sam i za varioca. Dosta sam vremena potrošio da od sebe napravim majstora i da artističku ideju koju imam realizujem. Prozvali su me “zaljubljenikom metala”.
Metal je Vaš izbor materijala. Za pojedine cikluse skulptura upotrebljavali ste različite vrste materijala. Šezdesetih ste radili skulpture od kilera (hladnjaka za automobile).
- Postoji topli i hladni metal, onaj koji se vezuje i onaj koji se ne vezuje, koji ide zajedno i koji ne ide, koji pušta svjetlo i onaj koji ne pušta – čitava skala kombinacija s kojom možete raditi. Nisam imao para, a metal je skup. Švrljao sam po otpadu. Struktura kilera bila je dovoljno zanimljiva (ranije sam je dobivao varom). Pravljeni su od izvrsnih metala – bakra, mesinga, kositra – koji su skupi. Otkrivanje kilera bilo je uzbudljivo jer su oni ranije imali utilitarnu funkciju, a sad ih je trebalo prevrednovati tako da izgube svaku asocijaciju na raniju. Radio sam to prije Sezara, na čijoj sam pariskoj izložbi bio. I zapamtio šta je tada rekao: “Postoji stotinjak hiljada automobila na otpadu, ali ovih petnaestak su moj izbor”. Upotrebljavao sam i tzv. tula crnu masu. Sve više sam skulpturu svodio na blokove. A onda sam otkrio nerđajući čelik. Boravio sam u Milanu da savladam rad sa ovim materijalom. Vajar mora poznavati tehnologiju. Tih 108 skulptura našle su se na mojoj izložbi 1968. godine u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu. Moj atelje je tada, kao, i danas, jedna dobra mehaničarska radionica.
- Radili ste i brojnu spomeničku plastiku. Što mora da ima memorijalna skulptura ? U kom odnosu je Vaša skulptura galerijskog formata i ova?
- Do tada uglavnom je dominirala u spomeničkoj plastici figuracija i to ona tradicionalna gdje je najčešće motiv bio partizan koji gazi fašistu i slično. Zanimljivo mi je bilo da radim sasvim drugačije, a da to ipak bude spomenik. Raditi spomenik je velika odgovornost, morate akumulirati prošlost, fiksirati sadašnjost a računati na budućnost, jer je on vizualni svjedok pamčenja. Galerijski formati korespondiraju sa spomeničkom plastikom.
- Kakva je vaša metodologija rada, radili ste i crteže velikog formata?
- Postoji nekoliko procesa rada. Prvi proces je, igrati se. Imate misao, ritam, ruku (sporazum između glave i ruke mnogo se mora vježbati). To je ta prva ideja oko koje se sve vrti. U radu u materijalu možeš se korigovati, ali samo do izvjesne granice. Zato radim crteže koji su autonomna djela. Na izložbi koja je bila otvorena u Vašoj Budvi i sada u Podgorici radili ste skulpture od korjena masline u čijem tjelu je kamen…
- S godinama je počela da popušta moja silna fizička snaga, a boraveći ovdje gdje su moji korjeni, otkrio sam korjene masline koje sam spajao s kamenom. To nije slučajno. I maslina je, kao prije kiler, izgubila život. Fokusiram korjen koji prevrednujem. Postojale su dvije mogućnosti: jedna od njih je da radim motorima, sječem, međutim ja sam se opredjelio za drugu. Izabrao sam da, poštujem ritam maslinovog korjena koji je star nekad i 400 godina. U strukturi postoje rupe koje znače mrak, koristeći metalne boje napravio sam ih izvorima svjetla.
- Pomenuli ste i Vašu prepisku s velikim svjetskim umjetnicima, s Čedvigom na primjer…
- Nisam se intenzivno družio (izuzev s Đankarlom Markezeom), ali sam ih susretao, dopisivao se. Znadete, što su veći ljudi to su skromniji. Od njih sam naučio sintetički način mišljenja i govora, iako nama, likovnim umjetnicima, govor nije svojstven kao medij.
U korpusu crnogorske likovne sceneveći je broj umjetnika koji se opredjeljuju za medij slike i zbog čega je to tako?
- Ipak, na Fakultetu likovnih umjetnosti, na Cetinju, na kojem ste i Vi predavali stasala je jedna nova generacija skulptora.
- Mi imamo puno pjesnika, puno slikara, puno maštovitih ljudi. Skulpturu je teško vremenski svladati. Mi smo mnogo strasni, a svaka strast ne može trajati dugo. Komplikovani smo. Skulptura je disciplina duge koncentracije . Sada je prihvataju i zato su vajari u Crnoj Gori brojniji.To je jedan razlog. Drugi je zato što smo se mi formirali u vizantijskom kulturnom krugu, u kome ne postoji tradicija skulpture (sačuvani su samo trodimenzionalni likovi na portalu u Dečanima). Sada se oslobađamo svih kanona i tu negdje treba tražiti razloge da se crnogorski umjetnici sve više opredjeljuju za skulpturu.
- Vi ste umjetnik sklon eksperimentu. Šta još želite da istražujete?
- Htio bih da poput starih majstora rane renesanse radim malu plastiku u srebru i zlatu. Vjerojatno se to može dovesti u vezu s tim što sam radio rektorski lanac za Univerzitet Crne Gore. Skulptura malog formata, visine od 7 do 15 centimetara nije ništa manji posao od one velikih razmjera. Bez obzira da li je u pitanju jedna ili druga, da li je skulptura koja se označava figurativnom ili nefigurativnom, dobra je ako se osjeti emitiranje sile kojom je nabijena.
- Umjetnost je…
- U posljednih pet godina, da ostavimo političke razloge i rasprave, činjenica je da je tenzija smrti veća. Rođenje i smrt su ono što nas određuje, a umjetnost je prevazilaženje smrti i odtuda u ovom vremenu kod umjetnika toliko kreativnog zamaha.

Nataša Nikčević, “POBJEDA”,”Susreti”, Podgorica,1996